Mikorize šumskog drveća

Mikorize šumskog drveća

Za mene, a usudim se ustvrditi i za priličnu količinu drugih ljudi, gljive predstavljaju nešto što se direktno povezuje sa šumom.

Pri tome se nijednom nisam zapitala zašto. Zapravo gljive možemo naći na svemu i svačemu, često da to ni ne znamo. Sudeći prema malom istraživanju koje sam provela , tražeći podatke o ovoj temi zaključila sam da puno ljudi zna puno. Neki koriste to znanje u akciji napretka , na najčudnijim mjestima pa zašto i naši šumoposjednici i općenito šumari ne bi bili dio tog društva.

Kod većine vrsta šumskog drveća umjerenog podneblja utvrđeno je da je kratko i debelo bočno korijenje obavijeno micelijem gljiva. Na ovaj način, micelij gljiva funkcionalno zamjenjuje korijenove dlačice i olakšava biljci primanje mineralnih tvari. Neki rodovi gljiva kao što su Russula, Amanita, Boletus i Lactarius žive gotovo isključivo simbiotski, s "omotačem" od micelija oko korijena. Većinu vrsta ovih rodova smo vidjeli rasti na šumskom tlu. To su zapravo pupavke, muhare, vrganji, rujnica pa i crni tartuf. Vidimo samo plodna tijela koja vire iznad površine tla i većinom ne ulazimo u kompleksnost kojom funkcionira priroda. A ondje je sve povezano i sve je u skladu i sve je na korist svih. To što nama, ljudima, ti fini odnosi nisu vidljivi, ne znači da oni ne postoje. Napose zato što utječu na daleko veći broj jedinki i procesa nego što mi to možemo zamisliti. Ljudska je vrsta očito sklona vjerovanju da je jedinstvena, u smislu da može opstati sama za sebe. Ipak, mnogo toga što radimo pokazuje da nismo u pravu. Stoga pokušajmo otvoriti umove i vratiti se skladu.

Mikorizu je otkrio 1880. godine poljski botaničar Franciszek Kamieński, ali još i danas znanstvenici proučavaju taj prirodni fenomen. Američki, škotski, australijski, bangladeški pa čak i naši stručnjaci, istraživali su povezanost drveća i gljiva već 50-tih godina prošlog stoljeća, a veoma mnogo istraživanja je iz 90-tih. Zadnjih godina sve veći broj njih zaključuje da je mikoriza možda jedino rješenje za budućnost uzgoja bilja i očuvanje ekosustava koje je stvorio čovjek.

Mikoriza omogućava uzgoj bilja u teškim uvjetima neprilagođenog tla i čini opstanak održivim. Štiti od suše, bolesti, soli i teških metala. Gljive luče hormone rasta koji potiču korijenje na rast i grananje te enzime koji omogućavaju uzimanje minerala iz organskih oblika. Proizvode i antibiotike te štite biljke od patogenih gljiva i bakterija u tlu.

U simbiotskoj zajednici, gljiva pomaže biljci kako bi brže i efikasnije usvojila vodu i minerale iz tla, a gljiva od biljke uzima gotovu organsku hranu koju biljka stvara u procesu fotosinteze (Bugarčić, 2015.). Hife mikoriznih gljiva povećavaju aktivnu površinu korijena biljke do 1000 puta te na taj način znatno povećavaju volumen tla iz kojeg korijen crpi hranjive tvari. Da bi se hife gljiva izgradile i rasle, potrebno im je manje energije nego što je to potrebno biljci za izgradnju korijenovih dlačica.

Dvije su osnovne vrste mikorize: ektotrofna i endotrofna mikoriza. Postoji i više prijelaznih oblika, ali to bi nas odvuklo od teme. Zadržimo se stoga na ove dvije vrste. Ektotrofna mikoriza prisutna je isključivo na drvenastim vrstama, kako šumskog drveća tako i uzgajanih voćki (šljiva, kruška), međutim ustanovljena je i kod nekih jednosupnica, te kod papratnjača. Zanimljivo je spomenuti da je  ustanovljena kod 95 % vrsta iz porodica Pinaceae (borovi), 94 % vrsta iz porodice Fagaceae (bukve - kesten), 83 % vrsta iz porodice Salicaceae (vrbe), te 70 % vrsta iz porodice Betulaceae (breze - lijeska). Ustanovljeno je da ektomikorizu tvori oko 3.000 vrsta drveća i grmova što je oko 5 % kopnenih biljaka. Neke vrste gljiva rastu samo ispod crnogorice, neke samo ispod bjelogorice, a neke kod obje skupine drveća. Neke su strogo specifične samo za pojedinu porodicu i vrstu drveća, npr. brezov djed, topolov djed, turčin (osobito ispod topola trepetljika), smeđi šupljikavac (isključivo ispod ariša). Utvrđeno je preko 5.000 vrsta gljiva koje čine ektomikorizu, a spadaju u razrede Ascomycetes, Zygomycetes i Basidiomycetes. Iz velikog broja vrsta vidljivo je da su ektomikorizne gljive specifičnije u pogledu izbora domaćina od endomikoriznih. Hife gljiva ne ulaze u same stanice, ali često oko njih čine tzv. Hartigovu mrežu. Ona uglavnom olakšava apsorpciju fosfata.

Endotrofna mikoriza se odlikuje rjeđim hifama koje rastu i oko i unutar korijena. Hife ulaze u pojedine stanice gdje mogu tvoriti jajaste ili mjehuraste i razgranjene strukture. Ove strukture sudjeluju u izmjeni iona između biljke i gljive. Endotrofna mikoriza olakšava primanje fosfata i metala u tragovima kao što su cink i bakar. Čisto radi zanimljivosti podatka spomenimo da je prisutna u gotovo svih orhideja kojima simbiotske gljive trebaju za klijanje i razvoj, jer im omogućavaju opskrbljivanje vodom.

Mikorizne gljive mogu se koristiti u rasadnicima za uzgajanje mikoriznih sadnica. Imaju blagotvoran učinak na agregaciju tla čime se poboljšava plodnost tla, a može biti važno sredstvo za kontrolu erozije tla. Praktična primjena mikoriznih gljiva može se integrirati u upravljanju bolesti proizvodnjom mikoriznih sadnica, kako bi se spriječile primarne i sekundarne infekcije patogenim gljivicama i drugim štetnim organizmima.

Korijenski sustav većine kopnenih viših biljaka koje su rasle u prirodnim uvjetima ne postoji kao sam korijen, nego kao složena organizacija uslijed infekcije korijena od mikoriznih gljiva (Gianinazzi et al., 1990).

Mikorizna infekcija smanjuje podložnost ili povećava toleranciju korijena od patogena u tlu poput vrsta Phytophthora, Chalara elegans, Fusarium sp., i Pythium sp., čak i glista (Bondoux i Perrin, 1982.; Bagyaraj, 1984.) te može smanjiti učestalost bolesti vrata korijena biljke u rasadnicima i na terenu. Praktična primjena mikoriznih gljiva može biti integrirana u akcijama upravljanja bolestima zajedno s drugim konvencionalnim tehnikama, u rasadnicima i plantažama (Dehne, 1982; Jalali i Jalali, 1991 Hooker i sur., 1994.).

Oko 95 posto vrsta drveća iz tropskih šuma ima isključivo endimikorizu (Redhead, 1980.) kao i mnoga agronomski važna stabala i grmovi uključujući limun, čaj, kavu, palme te stabla koja rastu u vrtovima i drugim nasadima. Kada ta stabla rastu u rasadnicima cijepljenje mikoriznim gljivama može uvelike poboljšati ukupni rast, počevši od samog rasadnika (Mridha i Killham 1992. godine, Mridha Xu, 2001.), a zatim rani rast nakon presađivanja u stalno stanište. Smanjuje se šok premještanja i bolje je upijanje hranjivih tvari i vode.

Istraživanja Dr. Ingrid Kottke pokazala su da su bukove sadnice inokulirane gljivom Paxillus involutus u rasadniku daleko otpornije na stres uzrokovan poremećajem u opskrbi vodom, na mraz i štete od divljači i da su brže kolonizirane od strane izvornih gljivica i tako prilagodljivije na terenu, za razliku od neinokuliranih sadnica.

Ovdje je grupa od tri sadnice bukve koje su inokulirane s dvije različite sorte Paxillus involutus (lijeva i desna), a u sredini je jedna neokulirana. Slikane su 6 mjeseci nakon sadnje. Opstanak i rast pokazuju statistički signifikantnu razliku.

Photo: I. Kottke.

Ukoliko Vas je ovo imalo zainteresiralo, otkriti ću Vam da se i kod nas mogu naći rasadnici koji uzgajaju mikorizirane sadnice, a postoje i preparati čija je upotreba jednostavna i može se primijeniti prilikom sadnje na terenu. Aplikacija se vrši samo jednom za života biljke. Kako Vam ne bih uništila zadovoljstvo potrage, mogu samo reći da se informacije mogu naći na internetu.

Maja Bukovac,
viši stručni savjetnik

Izvori:
www.agroklub
www.bio.budućnost.
www.sumfak
www.sumarski.list

Na usluzi poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu

Kontakti

Ministarstvo poljoprivrede
Bani 110
Buzin
10010 Zagreb, Hrvatska
Tel.: +385 (0)1 4882 700
Telefax: +385 (0)1 4882 701
savjetodavna@savjetodavna.hr
www.savjetodavna.hr