Kloroza

Željezo se ubraja u elemente čija je pokretljivost u biljkama osrednja ili čak spora, odnosno loša. Distribucija željeza iz starijeg tkiva u mlađe je spora, te se njegov nedostatak prvo javlja na najmlađim listovima. Polivalentnost i sposobnost da stvara helatne komplekse dvije su važne osobine koje omogućuju njegovu aktivnost u fiziološko – biokemijskim procesima biljaka. Željezo posredno ili neposredno sudjeluje u brojnim životnim procesima biljaka: biosinteza klorofila, redukcija nitrata i sulfata, asimilaciju dušika, transport elektrona i dr. Fe – klorozu treba shvatiti kao posljedicu poremećaja u sustavu zemljište – biljka – klima – agrotehničke mjere. Do nedostatka željeza može doći kako na alkalnim tako i na neutralnim i kiselim tlima. Najčešće se javlja na alkalnim, obično sa pH >7 i tlima bogatim vapnom i glinom. U kiselim tlima pH<3,5 nedostatak željeza često prati i nedostatak molibdena. Osim toga u takvim tlima željezo se nalazi u obliku nepristupačnom za biljke, Fe-humati. Na kiselim tlima nedostatak željeza može biti i zbog drugih iona teških metala: Mn, Ni, Cu, Zn, Co i Cr. Kod citrusa visoki sadržaj Mn, Cu i Zn može izazvati nedostatak Fe. Kod vinove loze česta uporaba bakra u zaštiti može izazvati nedostatak Fe.

Na usvajanje željeza utječe veliki broj faktora vanjske sredine. Visoki pH, velika koncentracija fosfata i kalcija smanjuju njegovo usvajanje. Postoje i drugačija mišljenja, samo izuzetno visoke koncentracije fosfata koje se u prirodi rijetko sreću mogu dovesti do Fe – kloroze. U karbonatnim tlima sadržaj pristupačnog fosfora je obično nizak, zbog čega se smatra da na tim tlima fosfor ne može biti uzročnik Fe – kloroze. Visok sadržaj fosfora u lišću biljaka nije uzrok nedostatku željeza već njegova posljedica. Odnos Fe2+ prema ukupnom sadržaju željeza u biljkama određuje stupanj kloroze. U slučaju visoke vrijednosti pH i dobre aeracije, dolazi do oksidacije Fe2+ u Fe3+ i taloženje Fe (III) soli. Ishrana nitratnim (NO3) ionima smanjuje, a amonijskim (NH4) ionima povećava usvajanje željeza. Pretpostavlja se da je razlog ovakvom djelovanju njihovo suprotno djelovanje na vrijednost pH staničnog soka i tla. Ishrana amonijskim (NH4) oblikom dušika povećava nivo fiziološki aktivnijeg dvovalentnog željeza u biljkama i zahvaljujući tome iste postaju otpornije na nedostatak željeza.

Manjak kalija u biljci podstiče pojavu nedostatka željeza. U prirodi se ova pojava najčešće javlja na alkalnim tlima s visokim sadržajem vapna.

Pojava kloroze na alkalnim tlima bogatim kalcijem, dolazi zbog povećanog sadržaja «aktivnog» kalcija, koji sprječava usvajanje željeza. Postoje i druge teorije od kojih je najrealnija ona koja polazi od pretpostavke da se u takvim tlima nakuplja bikarbonat koji smanjuje metaboličko, aktivno usvajanje i translokaciju željeza u biljkama. Moguće je da H CO3- povećava vrijednost pH u tkivu biljaka zbog čega se smanjuje redukcija Fe3+ u Fe2+. Ova kloroza bila bi tipično fiziološko oboljenje koje je prouzrokovano poremećenim metabolizmom, posebno prometom željeza u biljkama. Kalcijem induciranu Fe – klorozu karakterizira promjena odnosa kationa i aniona u biljkama u korist kationa zbog čega dolazi do promjene pH vrijednosti staničnog soka. Osim toga veliki sadržaj kalcija i fosfata, visoka vrijednost pH u zemljištu dovodi do vezivanja željeza u za biljke nepristupačne oblike. Alkalni uvjeti ili povećanje koncentracije H CO3ili NO3najčešći su uzroci pojave Fe – kloroze na vapnenim tlima. U koliko je aeracija tla slaba zbog povećane vlažnosti ili loše strukture dolazi do nakupljanja H CO3- što zatim dovodi do Fe – kloroze. Kod biljnih vrsta osjetljivih na nedostatak željeza navodnjavanje sa vodom bogatom bikarbonatom (H CO3-) također može dovesti do Fe – kloroze. Na tlima u kojima je sadržaj vapna posebno visok u dubljim slojevima, Fe – kloroza se veoma često javlja već u prvim godinama nakon sadnje. Naime, prilikom duboke obrade tla, koja je uobičajena prije sadnje, slojevi bogati kalcijem iznijeti su blizu površine gdje se u to vrijeme nalazi najveći dio korjenovog sustava mladih biljaka.

Uzrok kloroze može biti i pretjerana vlažnost zemljišta, sabijanje zemljišta uporabom teške mehanizacije, odnosno nedostatak kisika i nagomilavanje COu tlu. U kišnim i prohladnim godinama, u uvjetima slabije osvijetljenosti biljaka, simptomi nedostatka željeza češće se javljaju. Visoki nivo podzemnih voda te slabija aeracija tla također potiču Fe – klorozu. Sa druge strane nedovoljna vlažnost zemljišta, kao i dugotrajna suša mogu potaći pojavu kloroze. U tim uvjetima umanjena je difuzija iona željeza u pravcu korijena biljaka zbog čega je njegovo usvajanje znatno smanjeno.

Gnojenje nezrelim organskim tvarima (stajnjak) zbog intenzivnog oslobađanja CO2, može izazvati klorozu. Nasuprot tome, zrela organska tvar kao i dovoljan sadržaj humusa povoljno utječu na pristup željezu. Utvrđeno je da se huminske kiseline, koje nastaju pri razgradnji organskih gnojiva, odlikuju sposobnošću da čvrsto vežu teške metale. Otuda se smatra da one imaju značajnu ulogu u osiguravanju biljaka nekim teškim metalima među kojima i željezom. I polisaharidi mogu u tlu stvarati sa metalima u vodi rastvorljive helatne komplekse. Zemljišni mikroorganizmi, čiji broj u velikoj mjeri zavisi o količini organske tvari, izlučuju supstance kao što su ketoglutarna kiselina, limunska kiselina, salicilna kiselina i druge koje sa ionima željeza mogu stvoriti helatne komplekse. Iz navedenog razloga nivo osiguranja organskim tvarima i primjena dobro sazrelog stajnjaka jako su značajni za normalno snabdijevanje biljaka željezom. Nije slučajno što se Fe – kloroza često javlja na pjeskovitim tlima siromašnim organskim tvarima. Erozija, biljne bolesti, nematode, visoki intenzitet svijetlosti, visoka ili niska temperatura su faktori koji mogu poticati   Fe – klorozu. Niske temperature usporavaju proces mineralizacije i time smanjuju količinu pristupačnog željeza u tlu. Nedostatak željeza se često javlja na skeletnim, zbijenim glinovitim tlima bogatim vapnom, pjeskovitim (karbonatna) te humusno pjeskovitim tlima.

Do nedostatka željeza često dolazi pri uzgoju biljaka u staklenicima. Najčešći razlozi su povećanje pH ili nakupljanje fosfora u hranjivom supstratu, a ponekad i zbog zalijevanja biljaka nedovoljno kvalitetnom vodom.

MORFOLOŠKE I ANATOMSKE PROMJENE IZAZVANE NEDOSTATKOM ŽELJEZA         

Na početku, interkostalne površine najmlađih listova postaju svijetlo žute do žuto – zelene boje, a kasnije poprimi limun žutu ili čak bijelu boju. Na mlađim listovima simptomi su jače izraženi dok na starim listovima javljaju se puno kasnije. Razlog tome je slaba pokretljivost Fe u biljci. Odumiranje klorotičnih listova počinje pojavom nekrotičnih pjega. Do nekroze dolazi najprije na rubnim dijelovima, a zatim na interkostalnim površinama lista. Na istoj površini vrlo često nisu sve biljke zahvaćene klorozom. Ponekad, na višegodišnjim biljkama, na istoj biljci na pojedinim dijelovima krošnje nije jednaka kloroza. Sve to ukazuje na neujednačenost kemijskih i fizikalnih osobina tla i slabu pokretljivost željeza u biljkama.

U nekih voćnih vrsta, posebno citrusa, na početku je velika sličnost u nedostatku Fe i Mg. Za razliku od željeza, Mg – kloroza se javlja na starijim listovima.

Fe – kloroza u značajnoj mjeri smanjuje otpornost višegodišnjih stabala prema mrazu i drugim nepovoljnim uvjetima. Smanjuje se rast kao i broj cvjetnih pupova, a onda i prinos biljaka. Kod vinove loze pored uobičajenih simptoma nedostatka željeza, dolazi do skraćivanja internodija lucnjeva te su manji listovi koji se naknadno formiraju. Često se javlja prijevremena pojava zaperaka koji su obično tanki i prekomjerno dugački.

KEMIJSKE PROMJENE IZAZVANE NEDOSTATKOM ŽELJEZA 

U biljkama sa manjkom željeza značajno se mijenja i kemijski sastav. U listovima vinove loze u uvjetima nedostatka željeza dolazi do povećanja sadržaja fosfora, bakra, cinka i kalcija. Udio ukupnog željeza samo je neznatno manji kod bolesnih nego kod zdravih listova. Iz navedenog razloga sadržaj ukupnog željeza ne može uvijek biti indikator Fe – kloroze. U klorotičnim listovima često se povećava odnos K : Ca te se nakupljaju organske kiseline, posebno limunska. Povećava se odnos P : Fe, K : Mg, dok se odnos N : K smanjuje. Kao rezultat promjene sadržaja pojedinih elemenata u klorotičnim listovima udio pepela je veći u nekim slučajevima i za 50 % u odnosu na zdrave listove. Zbog promjene odnosa sume aniona i kationa u klorotičnim biljkama stanični sok i pepeo klorotičnih listova imaju veću pH vrijednost nego kod zdravih.

FIZIOLOŠKE OSNOVE RAZLIČITE OSJETLJIVOSTI BILJAKA PREMA NEDOSTATKU ŽELJEZA

Osjetljivost pojedinih biljnih vrsta, sorata, linija i hibrida na Fe – klorozu nejednaka je jer se iste razlikuju u usvajanju, translokaciji i iskorištavanju željeza. Promjene koje izaziva nedostatak željeza u metabolizmu korijena omogućuje manje osjetljivim vrstama i genotipovima da efikasnije iskorištavaju tj. usvajaju i transportiraju željezo. Kao značajne promjene navode se: nakupljanje organskih kiselina i drugih supstanci u korijenu sposobnih da sa željezom stvore helatni kompleks, otpuštanje reducirajućih supstanci iz korijena i povećanje redukcionog kapaciteta površine korijena te smanjenje vrijednosti pH hranjive sredine.

Euroazijske sorte vinove loze bolje podnose vapnenasta tla od vinove loze koja je cijepljena na američkim podlogama. Najveći sadržaj kalcija u tlu, do 70 %, podnosi podloga RUGGIERI 140.  

Raspon optimalnih vrijednosti pH tla za neke voćne vrste:

JABUKA 5,7 – 8,2

KRUŠKA 6,2 – 8,2

BRESKVA 6,0 – 7,2

TREŠNJA 6,2 – 8,2

VIŠNJA 6,2 – 8,2

KESTEN 6,0 – 6,4

ŠLJIVA 6,2 – 8,2

ORAH 6,2 – 8,2

BAJAM 6,5 – 7,5

LJEŠNJAK 6,0 – 7,0

RIBIZL 6,0 – 7,0

MALINA 5,6 – 6,5

CITRUSI 6,0 – 8,0

 

 

          

Kod dikotiledonskih biljaka nedostatak željeza izaziva izlučivanje H+ iona preko korijena. U isto vrijeme značajno se povećao udio organskih kiselina u korijenu tih biljaka, naročito limunske i jabučne. Na osnovu navedenog može se pretpostaviti da ioni vodika, koji se izlučuju preko korijena u hranjivu sredinu potiču iz spomenutih kiselina. Sposobnost za iskorištavanje željeza podrazumijeva efikasnije usvajanje iz vanjske sredine, brži transport, bolju mobilizaciju i efikasnije iskorištavanje u metaboličkim procesima. Ove pretpostavke omogućavaju veću otpornost određenih vrsta i genotipova prema nedovoljnoj ishrani željezom. S ovim u svezi postoji mišljenje da pri nedostatku željeza otpuštanje Hiona ili reducirajućih supstanci od strane korijena, na neki način, pristupačnije učini željezo biljkama. Pristupačnost se ne odnosi puno u vanjskoj sredini koliko metabolitički aktivniji u unutrašnjosti biljke.

Neki znanstvenici su uočili da nedostatak željeza izaziva specifične morfološke probleme na vrhu korijena i da njihova promjena ovisi o efikasnosti regulatornog mehanizma za mobilizaciju i usvajanje željeza iz rizosfere. Biljke koje preko korijena otpuštaju H+ ione ili supstance koje djeluju reduktivno u hranjivoj sredini, koje na površini korijena ili u korijenu mogu reducirati Fe3+ u Fe2+ i u kojima se povećava udio organskih kiselina u uvjetima nedostatka željeza posjeduju veću sposobnost za iskorištavanje željeza tj. otpornije su na Fe – klorozu.

RASPROSTRANJENOST Fe – KLOROZE 

Nedostatak željeza najčešće se javlja na karbonatnim, laporastim tlima i crvenicama koje u rizosferi ili u dubljim slojevima profila sadrže veću količinu finih disperzija kalcijeva karbonata. Među prvima u nas Fe – klorozu je zapazio i istraživao Gračanin (1938) na vinovoj lozi na otoku Visu.

Tla Plešivičkog vinogorja najvećim dijelom pripadaju antropogeniziranim smeđim karbonatnim tlima osjetljivim na klorozu. Po teksturi najčešće su praškasto - glinaste ilovače. Fe – kloroza je uočena i na melioriranim zemljištima aluvijalnog, aluvijalno-tresetnog i tresetnog tipa u donjoj Neretvi na mandarinama.

Prema Adamiću (1980) nedovoljna je ishrana maslina željezom u priobalnom području Istre. Zbog toga se javljaju simptomi nedostatka željeza i defolijacija biljaka. Smanjenje lisne površine prouzrokuje alternativnu rodnost, niske prinose i osjetljivost za izmrzavanje.

SUVIŠAK ŽELJEZA – MORFOLOŠKE I ANATOMSKE PROMJENE

Suvišak željeza u prirodi se rijetko javlja zbog čega o ovoj pojavi ima malo podataka u literaturi. Najviše se javlja na sulfatnim, lateritnim, teškim tlima pri niskoj vrijednosti pH. U suvišku se javlja i na vlažnim te tlima koja poplavljuju a siromašna su kalijem i bogata organskom tvari u kojoj se željezo nalazi kao Fe2+ ioni. Ovako drastičan slučaj najčešće se javlja na poplavljenim rižinim poljima. Suvišak željeza na takvim tlima može se odstraniti kalcifikacijom i odvodnjavanjem. Povoljan efekt može se postići i upotrebom kalijevog gnojiva. Smatra se da je utjecaj mineralne ishrane na oksidaciju Fe2+ u Fe3+ indirektan. Pri nedostatku neophodnih elemenata povećava se izlučivanje produkata fotosinteze preko korjenovog sustava zbog čega se povećava mikrobiološka aktivnost u tlu i time potrošnja kisika u rizosferi. Kao posljedica toga raste opasnost od suviška željeza jer se smanjuje oksidacija dvovalentnog željeza u trovalentno.

U slučaju suviška željeza inhibiran je porast svih vegetativnih organa. Listovi postaju tamno do plavozeleni, postupno dolazi do pojave nekrotičnih pjega i do nekroze rubnog dijela lista, a korijen dobije tamnu boju. Broj cvjetnih pupova je znatno reduciran. Pri ekstremno visokim koncentracijama željeza prvo se javlja defolijacija, a zatim i uginuće. Osim toga može izazvati i inaktivaciju ili zbog antagonističkog djelovanja nedostatak nekih neophodnih elemenata. Zato simptomi suviška željeza mogu biti djelomično izazvani i nedostatkom fosfora ili u nekih biljaka (ruža) mangana.

PREVENTIVA I OTKLANJANJE Fe – KLOROZE 

Liječenje Fe – kloroze je složen, a istovremeno u svjetskim razmjerima jako prisutan problem. U tom cilju primjenjuju se različiti spojevi željeza kao i agrotehničke, meliorativne i druge mjere. Najstariji postupci liječenja kloroze zasnivaju se na upotrebi neorganskog željeza.

PRIMJENA ORGANSKIH I NEORGANSKIH SOLI ŽELJEZA

Za liječenje Fe – kloroze mogu se sa većim ili manjim uspjehom koristiti soli željeza. Unošenjem soli željeza u tlo obično se ne postižu očekivani rezultati pošto željezo u karbonatnim i alkalnim tlima jako brzo prelazi u nepristupačne oblike za biljke. Chen i Barak (1982) navode da je primjena smjese željeznog(II) sulfata i organske tvari (stajnjak, kompost i treset) dala povoljne rezultate kod različitih biljnih vrsta. Folijarno tretiranje oboljelih biljaka od Fe – kloroze koncentratom neorganskih soli željeza ne osigurava potpuno ozdravljenje biljaka, ovim postupkom se obično postižu bolji rezultati nego ako se iste soli primjenjuju preko tla.

Neki autori kod jednogodišnjih biljaka preporučuju potapanje sjemena prije sjetve u koncentriranu otopinu soli željeza. Na ovaj način se biljke mogu osigurati potrebnim količinama željeza samo u prvim fazama rasta i razvitka.

PRIMJENA Fe – HELATA

Najveći uspjesi u liječenju kloroze postigli su spojevi koji sa jonima mnogih teških metala daju postojane komplekse, helate. Ti spojevi po svojoj prirodi su      alfa-aminokiseline. Ovakvi spojevi su DTPA – dietilentriamin-pentaoctena kiselina, EDTA – etilendiamil-tetraoctena kiselina, EDDHA – etilendiamin-di-feniloctena kiselina. Fe – helati su topljivi u vodi i mogu se primijeniti preko tla ili folijarno. Pri njihovom unošenju u tlo potrebno je voditi računa o stabilnosti helatnog kompleksa, posebno pri visokoj vrijednosti pH i većem sadržaju kalcija u tlu. U uvjetima visokog pH i koncentracije kalcija u tlu, kalcij može iz slabo stabilnog helata istisnuti Fe3+ pri čemu dolazi do taloženja željeznog oksida i time do njegovog prevođenja u nepristupačni oblik za biljke. Prema ispitivanju Lindsaya (1967) helat Fe – EDDHA ima veliku postojanost u širem rasponu pH od 4 – 10, dok se stabilnost Fe – DTPA i Fe – EDTA smanjuje već pri vrijednosti pH preko 6 odnosno 7. Helat EDDHA korijen biljke brzo usvaja, ne djeluje toksično na korijen i u tijeku metabolizma biljke brzo se razlaže. Za voćke po stablu se koristi u količini od 100 do 300 gr, a za ukrasne biljke od 2 do 4 gr/m2. Preporuča se helate unijeti u tlo kao otopinu, a ako se koriste u krutom stanju preporuča se izvršiti zalijevanje vodom da bi se ubrzala njihova infiltracija u dublje slojeve tla. Fe – helati se u cilju liječenja kloroze koriste i folijarno. Folijarno tretiranje u tijeku vegetacije potrebno je ponoviti od 4 do 6 puta. Od momenta pojave prvih vidljivih znakova kloroze svakih desetak dana. Tretiranje se obično obavlja sa 0,2 do 0,5 %-nom otopinom. Folijarno tretiranje klorotičnih biljaka Fe – helatima može izazvati pozitivno djelovanje i u narednoj godini iako je njen prvenstveni cilj osigurati normalni rast, razvoj i plodonošenje u godini primjene. Prednost folijarne primjene Fe – helata u odnosu na njihovo unošenje u tlo je u brzini djelovanja. Obično 2 – 3 dana nakon tretiranja listova otopinom helata uočava se povećanje sadržaja klorofila u klorotičnim listovima, dok je za to pri unošenju helata u tlo, posebno kod višegodišnjih drvenastih biljaka, potrebno duže vrijeme. Folijarna primjena Fe – helata prvenstveno se preporučuje kada je potrebno izvršiti manju korekciju u snabdijevanju biljaka željezom ili ako se želi brzo poboljšati stanje. U slučaju akutnog nedostatka željeza uspješno liječenje klorotičnih biljaka, sa dužim trajanjem, jedino se može postići njihovim unošenjem u tlo u vidu helata. Međutim, visoka cijena helata često dovodi u pitanje ekonomsku opravdanost njihove primjene.

PRIMJENA AGROTEHNIČKIH MJERA

Za otklanjanje Fe – kloroze mogu se primijeniti različite agrotehničke mjere, zavisno o uzroku njihova nedostatka. Na kiselim i tresetnim tlima često je dovoljno vrijednost pH tla povećati putem kalcifikacije da bi se znaci nedostatka otklonili. Preporuča se na takvim tlima istovremeno unijeti i željezo, a u nekim slučajevima i molibden. Ukoliko je nedostatak željeza na kiselim tlima izazvan antagonističkim djelovanjem teških metala, osim bakra povoljni rezultati mogu se postići i primjenom Fe – helata. Na tlima na kojima je nedostatak izazvan nakupljanjem H2S, preporučuje se primjena odgovarajućih agrotehničkih ili meliorativnih mjera u cilju poboljšanja aeracije tla. U nekim slučajevima na takvim tlima izliječena je kloroza i uporabom fungicida na bazi bakra. Ioni bakra, slično nekim drugim teškim metalima, imaju sposobnost sa vežu H2S i zahvaljujući tome mogu smanjiti njegov udio u tlu.

Veći broj autora do sada je proučavao mogućnost liječenja nedostatka nekih mikroelemenata na alkalnim, vapnenastim tlima primjenom sredstava koja snižavaju pH tla. U tu svrhu korištene su različite tvari kao kisela gnojiva (Schung 1982), elementarni sumpor (Wallace 1976) i dr. Jako povoljni rezultati su postignuti, kako kod višegodišnjih tako i kod jednogodišnjih biljaka, primjenom sumporne kiseline (Ryan 1975; Hagstrom 1976). Sumporna kiselina se u većini slučajeva primjenjuje na taj način da se na odgovarajuće rastojanje oko stabla u rupe ili sa obje strane redova u brazde unosi u zemljište. Na taj način samo se lokalno u jednom dijelu zone korjenovog sustava snižava pH vrijednost tla, što je dovoljno da se poboljša snabdijevanje biljaka željezom. Za smanjenje pH tla na cijeloj površini nekog nasada potrebna je velika količina sredstava za zakiseljavanje. Zbog toga takva mjera vjerojatno ne bi bila ekonomski opravdana. Na primjer, za neutralizaciju 1 % kalcijeva karbonata u sloju zemljišta od 15 cm potrebno je oko 12 t sumporne ili oko 3 t elementarnog sumpora po 1 ha. Tehnička sumporna kiselina razblažuje se sa vodom u omjeru 1 : 3.

Imajući u vidu činjenicu da Fe – kloroza u velikoj mjeri može smanjiti prinos i da njeno liječenje iziskuje značajna materijalna sredstva, potrebno je poduzeti sve preventivne mjere da se njena pojava spriječi. Potrebno je voditi računa o strukturi tla. Treba izbjegavati uporabu teške mehanizacije, posebno na vlažnim i glinom bogatim tlima. Preporuča se tlo učiniti rastresitim i na većoj dubini da bi se na taj način osigurao povoljan vodno – zračni režim. U istom cilju u višegodišnjem nasadu mogu se sijati biljke koje se koriste za zelenu gnojidbu, a istovremeno imaju dobro razvijen korijenov sustav. Sustav gnojidbe je također jako značajan. Organska gnojiva trebalo bi primijeniti češće u manjim količinama i to samo kao «dobro» zreli stajnjak. Pri upotrebi mineralnih gnojiva prednost treba dati uporabi kiselih gnojiva. Potrebno je voditi računa o odnosu kalijevih i fosfornih gnojiva, a pri gnojidbi dušičnim gnojivima prednost treba dati amonijačnom obliku i karbamidu. Kod višegodišnjih nasada često se sa liječenjem Fe – kloroze počinje previše kasno. Tada se već pojavljuju akutni znaci nedostatka željeza koji se često manifestiraju u odumiranju biljaka ili njenih dijelova. Iz navedenih razloga Fe – kloroza se ubraja u ona fiziološka oboljenja koja je puno lakše i jeftinije prevenirati nego uspješno liječiti.

Vrlo je važno napraviti kemijsku analizu tla koja će pokazati % ukupnog, a posebno aktivnog vapna u tlu. Na toj osnovi treba odabrati ispravnu podlogu za budući nasad. Tamo gdje je sadržaj vapna veći sadi se nasad na podlogama tolerantnijim na povišeni sadržaj kalcija u tlu koji je često uzrok Fe – kloroze. 

Lozne podloge sa postotkom fiziološki aktivnog vapna prema tipu tla:

LOZNE PODLOGE

PODLOGA

FIZIOLOŠKI

AKTIVNO VAPNO

%

TIP TLA

110 RICHTER

0-18

Svježa i plodna tla ilovasto-glinasta

SO4

0-18

Svježa i plodna tla i slana tla <0,5 NaCl

PAULSEN 1103

0-20

Srednje suha ilovasto-glinasta tla

KOBER 5BB

0-20

Svježa i plodna tla

RUGGERI 140

0-30

Suha i srednje suha, pljeskovita tla

41 B

0-40

Srednje suha tla

mr. sc. Marijo Tomić

Na usluzi poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu

Kontakti

Ministarstvo poljoprivrede
Bani 110
Buzin
10010 Zagreb, Hrvatska
Tel.: +385 (0)1 4882 700
Telefax: +385 (0)1 4882 701
savjetodavna@savjetodavna.hr
www.savjetodavna.hr